Tiskana baština, odnosno njezin najreprezentativniji dio – stara knjiga iz razdoblja 1455.-1850., prisutna je u svim vrstama knjižnica u knjižničnoj, arhivskoj i muzejskoj zajednici, a najčešće se okuplja u zbirkama građe posebne vrste (zbirkama starih i rijetkih knjiga), odnosno baštinskim zbirkama. Kako bi se osigurala njihova sadašnja, ali i buduća uporaba, baštinske zbirke zahtijevaju odgovoran odnos u pogledu njihove zaštite i očuvanja, ponajprije od vlasnika/imatelja, dok središnja hrvatska knjižnica treba razvijati, usmjeravati i nadzirati te zadaće. U tu je svrhu 2007. godine izrađen Program zaštite i očuvanja knjižnične građe koja ima svojstvo kulturnog dobra. Program se temelji na važećem zakonodavstvu, ponajprije Zakonu o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti (NN 17/2019, 98/2019, 114/2022, 36/2024) i Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 69/1999) te iz njih proizašlih propisa, kao i na suvremenom konceptu zaštite i očuvanja baštine po kojemu se na baštinu gleda kao na kolektivnu memoriju, a na kolektivnu memoriju kao na kontinuirani proces izgradnje sustava informacija.

Zbirke prema vrstama